Allah je sa
strpljivima
Stradanje muslimana
Hercegovine u zloglasnim logorima smrti Dretelj i Heliodrom kroz doživljaje
imama Alipašine džamije na Buni, Ahmed efendije Bibera
Naziv djela:
Allah je sa strpljivima:
Stradanje muslimana
Hercegovine u zloglasnim logorima smrti Dretelj i Heliodrom kroz doživljaje
imama Alipašine džamije na Buni, Ahmed efendije Bibera
Autor: Ahmed
Biber
Izdavač: KPD
"Svjetlost" Konjic
Za izdavača:
Elvir Alibašić
Urednik izdanja:
Esad Bajić
Lektor, korektor i
tehničko uređenje:
Esad Bajić
Štampa:
Sabah-print, Sarajevo
Tiraž: 1000
primjeraka
- - - - - - - - - -
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
CIP - Katalogizacija
u publikaciji
Nacionalna i
univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine
821 . 163 . 4 ( 497
. 6 ) - 94
BIBER, Ahmet
Allah je sa
strpljivima : stradanje muslimana Hercegovine u zloglasnim logorima smrti
Heliodrom i Dretelj kroz doživljaje imama Alipašine Džamije na Buni, Ahmeta
efendije Bibera / Ahmet Biber. -
Konjic: KPD
Svjetlost, 2000. - 187 str. ;21 cm
ISBN 9958-9441-1-1
COBISS/BiH-ID
8715014
Onima koji na
braniku domovine živote položiše
i koji u logorima smrti propatiše
Predgovor
Kad bi se sva
zemaljska pera udružila i pokušala opisati bol majke nad krikom djeteta
otrgnutog iz njenog naručja i bačenog u bezdanu jamu, ili kad joj pred očima
zakolju oca, brata i sina, ostala bi bezuspješna da dokuče čak i jednu
prolivenu suzu. Šta reći u paradigmi četverogodišnje bosanske krvave drame u
kojoj su egzekutori velikosrpske i velikohrvatske nacionalističke politike
beskrupulozno priređivali i izvodili takav zločinački čin.
U namjeri da po svojim
hirovima prave historiju na prostorima Balkana ti ideolozi potpomognuti
istomišljenicima sa strane, prvo su međusobno sučelili snage boreći se da
zadovolje svoje megalomanske apetite i tobožnju zaštitu svoga naroda,
odnosno da ujedine sve srpske zemlje od Drave do Karlobaga kako su u zanosu
transparentno isticali zapjenušani lideri srpskih stranaka, te Hrvatska do
Drine s istim nacionalističkim nabojem, kako je odgovarano sa druge strane.
U otvorenom međusobnom okršaju vidjevši da je to za obje strane pogubno,
našavši se na istim talasnim dužinama, stežući ruku jedan drugom, složiše se
da svoje račune svide i namire u Bosni i na njoj formiraju svoje etički
čiste prostore, Republiku Srpsku i Herceg-Bosnu, pri tom negirajući bosanski
viševjekovni kontinuitet, integritet i suverenitet a posebno zanemarujući
postojanje i interes njenog većinskog, Bošnjačkog muslimanskog naroda koji
vjekovima živi na tom prostoru. Zadojeni idejom hegemonizma i prezira prema
Bosni i muslimanima po dogovoru i planovima vožd iz Beograda Milošević,
odnosno poglavnik iz Zagreba Tuđman, preko svojih isturenih trabanata u BiH,
čelnika SDS-a R. Karadžića i HDZ-a M. Bobana i njihovom bratijom, četnicima
i ustašama, sa svom svojom vojnom tehnikom u neznatno različitom vremenskom
razdoblju sručiše se na međunarodno priznatu Zemlju BiH. U tom brutalnom
napadu u nemilosrdnom razaranju i zatiranju Bošnjačko-muslimanskog bića u
ognju i plamenu poteče vrela krv iz bošnjačkih njedara a uplakane oči majki
sablazniše se pred isukanim kamama svojih dželata, dok mnoge silovane kćerke
nasilno izgubiše svoje brižno čuvano djevojaštvo. Prestravljeni muhadžiri
pokuljaše po bijelom svijetu. Na desetine hiljada Bošnjaka muslimana bijaše
likvidirano na stratištima ili odvedeno u zloglasne logore smrti. Našavši se
u takvom okruženju i opasnosti od potpunog uništenja muslimanski narod, što
samoorganizovano, što pod vođstvom PL i TO a kasnije i formiranom Armijom
RBiH, stao je na branik svojih vjekovnih ognjišta i domovine.
Knjiga koju imate pred
sobom napisana je s nijetom da kroz svoje svjedočenje bude opomena budućim
naraštajima a opisuje dogođaje koji su nastali u Hercegovini nakon napada
HVO na Armiju RBiH i Bošnjake muslimane na ovim prostorima od maja 1993.g.
pa do kraja sukoba, kroz doživljaj imama Alipašine džamije na Buni Ahmeta
ef. Bibera, koji je sa hiljadama muslimana ovih krajeva prošao i proživio
sudbinu zloglasnih logora Dretelj i Heliodrom.
Ova knjiga nekoliko
godina stajala je u rukopisu. Zahvaljujući pomoći gospodina Rušdije
Lukovića ugledala je svjetlost dana!
Izdavač
UVOD
U ime Allaha Milostivog,
Samilosnog
Prokleti neka su oni koji su
rovove iskopali
i vatrom
i gorvom ih napunili
Da istina ne bude zatamnjena u protoku vremena, i sjena zaborava
svojim velom ne prekrije pamćenje o onome što se dogodilo, iznosim pred
oči, nišanima slova, ovo kazivanje, kao živi sudionik i šahid pred Bogom i
historijom, odlučan da progovorim o mučeništvu i herojstvu jednog naroda
koji se utemeljen na vjekovnim ognjištima, ni kriv ni dužan, osim što
pripada drugačijem svjetonazoru, našao pred najezdom zločinačkih hordi
neofašizma. U toj apokaliptičnoj drami na očigled cijelog svijeta
najmonstruoznije su satirani i uništavani tragovi muslimanskog bića od
života do baštine .
U mnoštvu mučenika, koji propatiše taj užas i patnje, bjeho i
sam, bjeho i ostadoh da danas pokušam bar dio toga prenijeti na papir, kako
sve ne bi bilo prepušteno zaboravu.
Ruka mi podrhtava od straha, ali ne od onih koji su provodili ta
zvjerstva ili pak onih koji su vješti peru. Strepim od dešavanja i
ponavljanja nemilosrdne historije prema zemlji Bosni i njenom autohtonom
narodu. Pišem s jednim jedinim ciljem, da sve ne bude zapretano u dubinama
mučeničkih duša i mezarja, po stratištima krvlju natopljene zemlje BiH.
Pokušavam koliko-toliko osvijetliti ljudske patnje i poniženja što ih
priredi pomućeni um i sprovede nečastiva ruka u zloglasnim logorima smrti u
kojima se odvijao taj stravični užas, gdje su mnogi na takvim mukama i
skončali svoj život. Neka bar ovaj trag mastila ostavi poruku budućim
pokoljenjima, da se ne zaboravi, kako se i njima ne bi slično desilo. Jer
kako poznati hroničar Bašeskija reče: “Ono što se pamti i prolazi, ono što
se napiše ostaje “.
U tome cilju bilo bi besmisleno baviti se samo posljedicama tih
užasa a ne pokušati dokučiti i njihove uzroke, i ne proniknuti u suštinu
onoga zbog čega se i desio ovaj haos. Obavljajući službu imama,
hatiba i muallima preko trideset godina u džematima kršne Hercegovine, gdje
je uglavnom stanovništvo bilo izmiješano s pripadnicima svih konfesija,
trudio sam se da se što bolje uspostave međuljudski odnosi. I mora se
priznati usprkos nekim manjim izgredima, oni su bili dobri. Ljudi su se
družili na svim nivoima, bez ičijeg nametanja, svojevoljno učestvovali u
mnogim zajedničkim akcijama. Od dječijih vrtića i obdaništa, preko škola,
fabrika i pomaganja oko izgradnje kuća, do izdašne solidarnosti u nevolji,
učešća u radosti i žalosti te ispraćanja na vječni počinak. Čak se pozivalo
i učestvovalo u otvaranju vjerskih objekata, gdje su darivani pozamašni
iznosi materijalne pomoći. Ponekad su priređivane i zajedničke molitve.
Naizgled, sve je djelovalo u duhu poštivanja i tolerancije, u skladu sa
vjerskim i civilizacijskim normama. Prosto je neshvatljivo šta se to u psihi
i glavama ljudi, tako reći, preko noći desilo, da jedni drugima postanu vuci
i čine ono što ni vuk vuku ne bi učinio. Je li to uistinu bila stalna gluma
i licemjerje, misleći jedno, pričajući drugo, a radeći treće, ili je virus
zla tako brzo i efektno djelovao na njihova srca i duše, da u njima na
prečac uništi ono božansko, ljudsko i komšijsko.
Kad sam
1979 godine. prelazio sa službe iz Lokava na Bunu, sjećam se da su komšije
Srbi, Hrvata tamo nije ni bilo, molili da ne idem, i da će se ukoliko treba
i oni uključiti u plaćanje vazife, ako je to razlog mog odlaska. Kad je 1992
godine. počela agresija i došli šešeljevci na Bunu mnogi Srbi, mještani,
nudili su mi svoju kuću i zaštitu a njihov glas je tada dosta značio. I sa
komšijama Hrvatima se isto tako komšijski odnosilo i njegovali
dobrosusjedski odnosi. Učestvovalo se na mnogim vjerskim i drugim skupovima.
Svakako, to je u BiH sasvim normalno, i na takvim odnosima je vjekovima
opstojala. Džamijski ezani, crkvena zvona, izlasci, teferiči, blagdani,
zijafeti i zijareti bijahu manje više uobičajne radosti za sve.
Ali dvije grude zla pod vođstvom vožda i poglavnika i za račun
svojih megalomanskih apetita i žudnje za vlašću, pod geslom ugroženosti
naroda otvoriše Pandorinu kutiju iz koje pokulja zlo. Ti jahači smrti
dogovoriše se u jednom brlogu izvan Bosne i Hercegovine kako će je
raščerečiti i međusobno podijeliti a Bošnjake pobiti.
Naravno,
ne može se oteti utisku da se čitava ova apokaliptična drama i genocidna
politika odvijala bez saučesništva evropskih sila i njihovih saveznika koji
su, zaprečavajući nam vlastitu odbranu, ravnodušno posmatrali kako nam
krvavim tragom potiru sve što smo svojim stopama dotakli i duhom
opredmetili. Zapravo, treba da se jasno kaže da je ovo zavjera protiv
bosanskih muslimana i vid krstaškog rata kome je cilj fizička realizacija
njihovog istrebljenja. Odmah nakon brutalne agresije Jugo Armije i
srpskocrnogorskih rezervista, na teritoriju BiH,formirane su dvije
paradržave s svojim političkim i paravojnim formacijama. U početku je HVO
učestvovao zajedno sa TO-om i kasnije Armijom BiH u borbi protiv agresora na
BiH, da bi kasnije, nakon već spomenutog dogovora, provodeći ciljeve svojih
vođa, pod geslom "cilj opravdava sredstvo" vojno i političko vodstvo Hrvata
zanemarilo zajedničke žrtve od srpskog agresora i iznevjerivši svoje ranije
opredjeljenje za jedinstvenu državu BiH iskazano na referendumu, u jesen
1992.godine., počelo sukobe, prvo u Prozoru, a početkom slijedeće godine i u
Konjicu, da bi nakon toga sukobi eskalirali u čitavoj Neretvljanskoj
kotlini. HVO je napravio prepad na komandu trećeg bataljona brigade Bregava
na Gubavici i tom prilikom njegovi pripadnici su razoružali i zarobili tu
jedinicu, a samo nakon tri dana i komandu te brigade. Armija je nalazeći se
u nezavidnom položaju između dva neprijatelja činila sve da pređe preko
početnih ispada HVO kako ne bi došlo do sukoba s njim, no to nije urodilo
plodom. Napadnuta je i sama komanda Četvrtog korpusa Armije RBiH a nakon
toga devetog maja 1993.g. u Zapadnom djelu Mostara hiljade muslimana je
protjerano iz svojih kuća i odvedeno u logore a mnogi na najbrutalniji način
strijeljani i bačeni u kontejnere. U isti mah su i Bunu zaposjele nove
postrojbe HVO-a i HV. Pripadnici Armije su razoružani i odvedeni u logore a
muslimani pripadnici HVO-a su razoružani uz obećanje da im se ništa ružno
neće desiti. U gradu Mostaru uspostavljene su linije razgraničenja između
Armije i HVO. Vodio se pravi, bespoštedni i neravnopravni rat. Za to vrijeme
na teritoriji koju kontroliše HVO nalazile su se hiljade nezaštićenih
Bošnjaka muslimana koji, nakon oko mjesec dana od početka sukoba u Mostaru,
bivaju masovno deportovani u logore.
Ahmet
Biber, Decembar 2000.godine.
Kad gog magu namignu
na okužno oko,
zub zuluma škrinu,
zagrize duboko
u utrobu vajnu
gdje udara bilo
i odade tajnu
šta se naumilo.
Pogmilješe spodobe
iz raznih budžaka
da izvrše nagodbe
združenih ortaka.
Na sunčanom kraku
zahumskoga krša,
u krstaškom znaku
bajrak zaleprša.
Dva idola obmane
vrhom svojih strijela,
žigom žive rane,
okruniše djela.
Il' se zeman spotače
o bosanski ljuti kamen,
ili sami posrnusmo
napuštajuć' sveti znamen???
/slijedi nastavak, ako Bog da./
|
